“Jednom će mi trebati…“ – zašto to mislimo i kako se osloboditi tog osjećaja

Prije koji tjedan pitala sam vas na svom Instagram profilu što vam zadaje najviše poteškoća pri raščišćavanju. Uvjerljivo najčešći odgovor bio je: „Ne želim se riješiti tog i tog jer će mi možda jednom zatrebati.” Iskreno, ovakav sam odgovor i očekivala jer iza njega ne stoji lijenost, neorganiziranost niti manjak volje. Iza njega stoji način razmišljanja s kojim je većina nas odrasla i koji nosimo sa sobom i danas, iako su se okolnosti u međuvremenu prilično promijenile.

Mnogi od nas odrastali su uz poruke da se stvari čuvaju, da se ništa ne baca jer bi moglo zatrebati i da je šteta riješiti se nečega što još „može poslužiti“. To je imalo smisla kada su ljudi imali malo, kad se do stvari teško dolazilo i bilo je potpuno normalno sve spremati za svaki slučaj. Problem nastaje kada taj isti obrazac pokušavamo primijeniti danas, u stanovima koji su manji, s puno više stvari nego prije i s puno manje vremena i živaca za stalno reorganiziranje.

Što se zapravo krije iza ovakvog razmišljanja?

Kada kažemo da se nečega ne želimo riješiti jer će nam možda trebati, često u pozadini stoji strah. Strah da ćemo morati ponovno kupiti nešto što smo već imali. Strah da ćemo napraviti pogrešnu odluku. Strah da ćemo se dovesti u situaciju da nam nešto fali. Posebno mi mame, navikle smo razmišljati unaprijed i biti spremne na sve. I to je dobra osobina, ali kod raščišćavanja nas često zakoči. Umjesto da si olakšamo svakodnevicu, dom se polako pretvara u skladište „što ako“ scenarija.

Svaka stvar koju zadržimo „za svaki slučaj“ mora negdje stajati. Mora se spremiti, povremeno premjestiti, očistiti i opet nekako uklopiti u prostor. Čak i ako je na tavanu ili u podrumu, relativno daleko od našeg vidljivog fizičkog okruženja, ona i dalje postoji u našem mentalnom prostoru. U manjim stanovima to se posebno osjeti jer prostor jednostavno nije neograničen. Svaka odluka da nešto zadržimo znači da nešto drugo mora ustupiti mjesto toj stvari.

Zašto nam se čini da nam neka stvar zatreba baš onda dok je se riješimo?

Vjerojatno vam se već dogodilo da se riješite neke stvari i onda vrlo brzo pomislite kako vam baš sada treba. I to onda dodatno učvrsti uvjerenje da ste pogriješili. No tu se često radi o načinu na koji naš mozak funkcionira, a ne greški. Kada se nečega riješimo, mozak to doživi kao gubitak i počne se fokusirati upravo na tu stvar. Počinjemo primjećivati situacije u kojima bi nam ona mogla biti korisna, iako su se slične situacije događale i ranije. Razlika je samo u tome što prije nismo obraćali pažnju jer je stvar bila negdje u ladici ili kutiji. Sada, kad je više nema, postaje nam vidljivija. To ne znači da ste donijeli lošu odluku nego da je mozak napravio ono što zna raditi najbolje, a to je zaštititi nas.

Kako se osloboditi ovog stava?

1. Promijenite pitanje koje si postavljate
Umjesto da se pitate hoće li vam nešto jednom zatrebati, pokušajte si postaviti drugačije pitanje: “Treba li mi ovo u životu kakav sada živim?”. Ovo je pitanje puno realnije. Vaš dom treba služiti vašoj sadašnjoj svakodnevici, a ne svim mogućim verzijama budućnosti. Ako predmet ne koristite, ne planirate koristiti i ne služi vam u ovom trenutku, on ne mora ostati samo zato što bi možda jednom mogao biti koristan. Raščišćavanje nije predviđanje budućnosti nego donošenje odluka za sada.

2. Razmislite koliko je nešto zamjenjivo
Još jedno korisno pitanje je koliko je neka stvar zapravo zamjenjiva. Može li se posuditi, iznajmiti ili zamijeniti nečim što već imate? Je li dostupna i lako nabavljiva ako vam stvarno zatreba?
Ako jest, tada taj predmet ne mora stalno zauzimati mjesto u vašem domu. To vam, naravno, ne daje dozvolu da nepromišljeno bacati i ponovno kupujete. Održivost je važna. Ali održivost nije samo u čuvanju stvari, nego i u tome da ne gomilamo više nego što nam prostor i život dopuštaju.

3. Zadržite ono za što imate stvarno mjesta
Postoji velika razlika između toga da se nečega ne želimo riješiti i toga da za to stvarno imamo mjesta. Ako imate prostora, u redu je zadržati određene stvari (iako, kao što sam gore spomenula, i stvari na tavanu i podrumu s vremena na vrijeme treba presložiti i očistiti). No u većini slučajeva, većina nas tog prostora zapravo nema. Zato je često nužno riješiti se određenih stvari ili barem odrediti granice prostora gdje će te stvari biti. Jedna kutija, jedna polica, jedna ladica. Kada se ispune, nešto mora van.

Savjet plus
Ako i unatoč prethodnim koracima neku stvar ne možete baciti (niste sigurni treba li vam sada, teško vam je odrediti je li zamjenjiva, bojite se da ćete kutije i police pretrpati takvim “možda će mi trebati” stvarima), dobra ideja je da joj odredite vremenski rok – ako ju ne koristite idućih pola godine, riješite je se.

A što ako nam to nešto čega smo se riješili stvarno zatreba?

Ako nam stvarno zatreba, napravit ćemo ono što i inače radimo u životu. Snaći ćemo se. Posudit ćemo, iznajmiti, improvizirati ili, ako baš treba, ponovno kupiti. Jedna takva situacija ne znači da je raščišćavanje bila pogrešna odluka. No stalno čuvanje svega „za svaki slučaj“ gotovo sigurno znači više nereda, više preslagivanja i više mentalnog umora.

Zaključak

Kada smo stava „jednom će mi trebati“, često si zapravo govorimo da ne vjerujemo da ćemo se znati snaći bez te stvari. A istina je da se već svakodnevno snalazimo u puno zahtjevnijim situacijama.
Raščišćavanje nije puko bacanje nego biranje. Biranje prostora, mira i doma koji nam olakšava svakodnevicu, umjesto da nam je dodatno komplicira.

I ako vam jednom nešto stvarno zatreba, vjerujte sebi.
Snaći ćete se.

Da vas čujem, što ste zadnje bacili, a onda vam je baš to zatrebalo?

Do idućeg petka,
vaša Petra P.